PROBLEM UČESTALOG STRAHA
Prvenstveno je neophodno napraviti razliku između normalnog i patološkog straha. Normalni strah se javlja u situacijama kada prijeti realna opasnost i prate je tjelesne senzacije (proširenje zenica, ubrzavanje pulsa, povećanje krvnog pritiska, znojenje, ubrzanje aktivnosti crijeva, povećanje intenziteta opšteg metabolizma, lučenje adrenalina u krv). Ove senzacije spremaju organizam za borbu ili bjekstvo.
Nasuprot normalnom strahu stoji patološki strah (anksioznost) koje prate slične tjelesne manifestacije, ali u kojem izostanu objektivni pokazatelji opasnosti, kao i kada intenzitet emocija (straha) nije u srazmjeri sa doživljajem opasnosti.
Da bi se uopšte razvila anksioznost neophodna je anticipacija opasnosti bila ona zamišljena ili realna. Anticipiranje nije dovoljno kako bi se ona razvila, potrebno je imati iracionlna uvjerenja o prijetećoj opasnosti, bilo da je u pitanju imperativ da se to ne bi smjelo uopšte dešavati vama, nemanje kapaciteta za njeno prevazilaženje, užasavanje od iste ili obezvrjeđivanje sebe ili svijeta što ta opasnost uopšte i postoji.
Osobe koje se bore sa anksioznošću donose prerane i pretjerane zaključke o opasnosti, iako nemaju objektivne pokazatelje opasnosti (a kada postoje objektivni podaci, najčešće su preuveličani). Tada se precjenjuju negativne karakteristike prijetnje i podcjenjuju se sopstveni kapaciteti da se izađe na kraj sa istom. Kod fobija dolazi do izbjegavanja objekta straha (lift, avion…), kod zdravstvene anksioznosti -traženje razuvjeravanja od drugih (ljekara, prijatelja), kod strahova od gubitka- obavljanje sujevjernih rituala (crveni konac, kucanje u drvo…), a može doći i do potrebe da se osjećanje straha umrtvi korišćenjem različitih supstanci bilo alkolola, sedativa ili droga.
Anksioznost se može smatrati jednim od najneprijatnijih osjecanja, tj. kao doživljaj prijetnje koje dolazi iz unutršnjeg svijeta.
Bez obzira na naš uvid da nije zdravo i funkcionalno osjećanje, jako je teško sa njom SAM izaći na kraj.
Prethodni joj posjeta kardiolozima, pulmolozima, i ispitanje raznih tjelesnih manifestacija, a zapravo u pitanju je problem u glavi- anksioznost.
Kada se prepozna potrebno je adekvatno reagovati, ukoliko je potrebno ljekovima( psihijatar prepisuje adekvatnu farmakoterapiju) -a svakako psihoterapijom.
Ono što su savremena istraživanje polazala je da psihoterapija ima najbolji učinak u tretmanu anksioznosti!
SAMOĆA NE UJEDA, USAMLJENOST PROŽDIRE
Samoća- izbor da se bude sam sa sobom, u kontaktu sa sopstevnim bićem. Ne ujeda, često i godi, ne vodi nužno u osjećaj usamljenosti kao što danas ljudi smatraju. ‚‚Sam je`` , ‚‚Šeta sam`` , ‚‚U restoranu je sam za stolom``- insinuira na odbačenog čovjeka, nestabilnog ili samog na svijetu. A on je zapravo sam jer tako želi, ima svoje misli kojima bi se posvetio, nije mu dosadno i nije mu potrebno društvo da bi uopšte pojeo nešto ili da bi samo na miru uhvatio ‚‚krug‚‚ po kvartu.
Za razliku od samoće, koja predstavlja našu svjesnu želju, usamljenost je bolno i proždirujuće iskustvo praznine (želja za nekim), nedostatka koje osoba osjeća i uprkos tome što je u kontaktu sa gomilom ljudi.
Prolazno iskustvo usamljenosti se dešava svima nama kad izgubimo osobu koja nam je značajna, kada se preselimo daleko od kuće, kada se nađemo u novom društvu...
Hroničan osjećaj usamljenosti se mora tretirati adekvatno-psihoterapijom, jer može predstavljati uvod u depresivno raspoloženje, a kasnije i formiranje kliničke slike depresije.
Kontinuiran doživljaj usamljenosti, sniženo raspoloženje koje ga prati, tuga, bespomoćnost, gubitak intreresovanja i zadovoljstva u svakodnevnim aktivnostima, smanjenje energije, osjećaj zamora, beznadežnost predstavljaju ključne simptome depresije. Sa depresijom se ne treba šaliti, niti je shvatati neozbiljno. To je alarmantno mentalno stanje koje zahtijeva primjenu adekvatne farmakoterapije i psihoterapije, kako bi se izaslo na kraj sa istom.
Nemojte govoriti ljudima da im nije ništa, nemojte govoriti da se trgnu i da će proći samo... Kada se slomi noga potrebna je operacija, ne prođe lom sam od sebe. Isti je slučaj i sa mentalnim porećajima. Shvatite ih ozbiljno! Potreban je odgovarajući tretman i njega, kao i nakon operacije. Ne tapkajte po leđima, ne znate količinu psihičkog bola koji nanosite.... Vi birate da ste sami, i u toj samoći ne osjećate usamljenost, a oni se i pored gomile ljudi osjećaju kao sami na svijetu, odbačeni, drugačiji... Razmislite o tome...
I budite ljudi, svakome se to može dogoditi.
KONSTANTNA BORBA SA NAPADIMA PANIKE
Ono što je neophodno da znate jeste da koliko god je panični napad neprijatan, niste ugroženi ni fizički ni psihički. Za nastanak paničnog napada zadužena je aktivnost simpatičkog nervnog sistema. Ovaj sistem se automatski aktivira kada registrujemo neku opasnost. Dolazi do lučenja hormona adrenalina i kortizola koji utiču na povišen krvni pritisak, pojačan rad srca, krv se doprema u ruke i noge kako bi tijelo bilo spremno za borbu ili bjekstvo. Hrana se u tom trenutku ne vari, nema salivacije (lučenja pljuvačke), te nam je stoga u takvim situacija nerijetko muka i usta nam postaju suva. Opasnost je jedino ono što je u Vašem fokusu, kako biste se na adekvatan način izborili sa njom. Takođe dolazi do pojačanog lučenja znoja kako bi se mišići hladili jer ih očekuje dodatan napor. Ovakvo stanje je korisno kako bismo na najbolji način izašli na kraj sa opasnošću.
Panični napad predstavlja stanje nepotrebne pripreme tijela na borbu ili bjekstvo, dešava se LAŽNA UZBUNA u tijelu, jer realna opasnost ne postoji. Kada uočite kod sebe ovakve simptome, a svjesni ste trenutnog nedostatka opasnosti koja dolazi spolja, i vaši simptomi su intenzivni i izgledaju vam opasno (moguć infarkt, hiperventilacija, problemi sa želucem, disanjem, znojenjem,) strah se uvećava, dešava se još više senzacija te još veći strah i tako u krug. To stanje traje dok se ne javi parasimpatikus koji zaustavlja cijeli proces. Parasimpatiči sistem je zadužen za reakciju ‘’odmor i varenje’’….
Panični napadi prestaju kada naučite da se izborite sa anksioznošću povodom novih napada. Konstatno se osluškujete i svaku senzaciju u tijelu pripisujete početku napada i nerijetko ga sami izazovete i održavate.
Trebate poraditi na strahu od sledećeg napada kako se ne biste konstantno fokusirali na svoje tjelesne senzacije i preuveličavali ih svojim strahom, te ulazili u začarani krug. Krug se može prekinuti i možete naučite da se nosite sa svojim stanjem, možete usvojiti nov način razmišljanja i uvježbati sebe kako biste u potpunosti eliminisali napade panike.
SOCIJALNA ANKSIOZNOST
-strah od javnog nastupa
Socijalna anksioznost je proizvod naše motivisanosti da ostavimo željeni utisak na druge i subjektivne vjerovatnoće da ćemo to i učiniti. Najčešće je karakteriše katastrofiziranje prije izlaganja situaciji, povišena aktivnost autonomnog nervnog sistema (ubrzano kucanje srca, znojenje ruku, blaga vrtoglavica, plitko disanje…) i naravno potreba da se data situacija izbjegne. Sigurna sam da se svima desilo da ne žele da drže javni govor (prezentacije, debate…) i da imaju jaku želju da pobjegnu i ne izlože se istom. Ukoliko se neko nađe hrabar pa se izloži javnom nastupu, uprkos intenzivnom osjećaju uznemirenosti načešće simptomi anksioznosti su još više izraženi tokom izlaganja, dolazi do straha visokog intenziteta kao i do preokupiranosti utiskom koji se ostavlja, što često može rezultirati paničnim strahom i napuštanjem situacije. Ovakav osjećaj je poznat mnogima, ali ono sto se previđa jeste da tokom ulaženja u situacije u kojima se javlja anksioznost, i konstantnim izlaganjem istim, stepen straha opada, do potpunog gubitka. Morate znati da postoji ``plafon`` straha i da anksioznost iznad odredjene tačke ne može više rasti. Dakle, preživljeli ste najveći stepen,- od tog momenta samo strah može biti manji ili isti. Ostanite u situaciji i prigrlite Vašu anksioznost, kao da joj je mjesto uz Vas i opazićete kako se sama gubi.